1865
Djetinjstvo - 1865
Josip Lovretić rođen je u Otoku kod Vinkovaca 30. lipnja 1865. god., od majke Gjene i oca Antuna. Otac mu je bio učitelj te su se u nekoliko navrata selili. Godine 1869. sele se u Privlaku gdje mu otac preuzima učiteljsku službu. Kao najmlađe dijete provodi vrijeme s majkom koja je bila vezilja i koja je poznavala običaje i život toga kraja. Sam Lovretić u nekoliko navrata spominje kako mu je upravo majka prenijela ljubav prema slavonskim običajima, pjesmama i vezu. Oko nje su se kupile žene, da nauče vezti. U tim pohodjajima sam upoznao sav život i sav rad u selu. Još nisam pošao u školu, a poznao sam narod onoga kraja u dušu. K tati su dolazili seljaci. Tu sam slušao mužke razgovore. Nu to je bilo redje, jer su bogati Privlačani pozivali tatu na večeru, na klanje svinja, u svatove na uredjivanje računa, kad gazda predaju gazdaluk i kad se stanari mienjaju. On je to sve kod kuće pripoviedao, a ja sam pamtio.
(Izvor: HR-NAĐ-KS; Pismo J. Lovretića P. Matijeviću, Gradačac, 16. 7. 1943.)
1871
Školovanje - 1871
Prva tri razreda pučke škole završio je u Privlaci,
školsku godinu 1874./75.god. pohađao je u Vinkovcima gdje je završio
četvrti razred, a u jesen 1875. šalju ga roditelji u prvi razred
gimnazije u Zagreb, gdje stanuje u plemićkom konviktu. Godine 1876.
Josip se vratio iz Zagreba i nastavio gimnaziju u Vinkovcima. Školske
godine 1881./82. završio je vinkovačku gimnaziju i položio ispit
zrelosti. 1875. otišao sam u Zagreb, stanovao sam u plemićkom konviktu
a moji su roditelji za to vrijeme preselili u Otok i ja sam se na
praznike vratio iz Zagreba u Otok(...)
(Izvor: HR-NAĐ-KS; Pismo J. Lovretića P. Matijeviću, Čardak,
16.7.1943.)
1882
Sjemenište - 1882
Roditelji mu 28. kolovoza 1882. god. dozvoljavaju da se
kao kandidat prijavi u Sjemenište u Đakovo. 1883. 4. rujna primio me je
biskup Strossmajer u svoje sjemenište.
(Izvor: HR-NAĐ-KS; Pismo J.
Lovretića E. Gašiću, Čardak, 27. 6. 1943.)
Tu se upoznao i povezao s
mladim svećenikom i književnikom Nikolom Tordincem. Za vrijeme
Lovretićevog studija, 24. ožujka 1884. god. Đakovo je pogođeno
potresom, u kojemu je stradalo Sjemenište i sjemenišna crkva. Na
blagoviest godine 1884. potresla se zemlja i mi bogoslovi odemo na
dvomjesečne praznike svojim kućama. Ja sam se javio Tordincu u
Ivankovo, a on mi je odgovorio, neka sabirem, što više mogu. Ja sam to
i učinio, a sve, što sam sabrao, naučio sam na pamet, da ne bih možda
koju sitnicu 2 put pisao. Tordinac je moju zbirku poslao u Beč pod
svojim imenom, a meni nije bilo žao, jer sam postigao, što sam želio.
Proučio sam narodni razgovor.
(Izvor: HR-NAĐ-KS; Pismo J. Lovretića P.
Matijeviću, Gradačac, 16. 7. 1943.)
Tijekom akademske godine 1884./85. Lovretić je opet u Đakovu, ali
pobolije¬va. Rektor dr. Stjepan Babić poslao ga je kući na liječenje.
Slijedeće, 1886. god., Lovretić je završio četvrtu godinu bogoslovnog
studija. U vojsku je primljen 1887. god., međutim zbog slaboga
zdravlja, vojsku nije nikada služio.
Zaređen je u đakovačkoj katedrali za subđakona 26. rujna 1887. god., na
dan sv. Ciprijana, a dva dana poslije toga, na blagdan sv. Venceslava,
za đakona. Svećenički red podijelio mu je biskup Strossmayer 25.
veljače 1888. god. u kapelici biskupskog dvora, na blagdan sv. Matije.
1886
Prvi objavljeni radovi - 1886
Još kao student bogoslovije Lovretić je počeo pisati
pripovjetke iz narodnog života u koje je umetao i narodne pjesme koje
su se pjevale u kolu. Prvi njegovi radovi objavljeni su 1886. god. u
Vijencu, Narodna nošnja u Privlaki i Otoku pokraj Vinkovaca i Na
Antunovo. (…)a 1886. opisao sam u Viencu narodno odievanje u Otoku
i Privlaki pa crticu: Na Antunovo, da spasim svatovske pjesme, koje je
Klotilda prisvojila.
(Izvor: HR-NAĐ-KS; Pismo J. Lovretića M. Gabout, Čardak (Gradačac),10.
1. 1946.)
Odredio sam, da ću kao folklorista uvrštivati u svoje radnje sve, što
se nalazi u narodu, a osobe bi mi imale služiti samo za to, da se
radnja lakše čita. Tako ja maštajući skujem crticu "Na Antunovo“.
(Izvor: HR-NAĐ-KS; Pismo J. Lovretića P. Matijeviću, Gradačac, 16. 7.
1943.)
1887
Svećenička služba - 1887
Još kao đakon Lovretić je radio mjesec dana u
biskupskoj kancelariji, a nakon toga kao duhovni pomoćnik u Županji od
17. studenog 1887. do 6. ožujka 1888. god. Kao mladomisnik poslan je u
Mitrovicu gdje od 7. ožujka do 30. rujna 1888. god. Radio kao kateheta.
Poslan je u Vrpolje za kapelana 1. listopada 1888. gdje djeluje do 25.
travnja 1890. god. Nekoliko nedjelja iza toga postavljen sam ja za
kapelana u Vrpolje (…)
(Izvor: HR-NAĐ-KS; Pismo J. Lovretića P.
Matijeviću, Gradačac, 16.7.1943.)
Iste, 1887. godine, objavljuje pripovijest Marica, a 1889. Dvije
jetrve. Ove tri pripoviesti su za pravo jedna, samo što je svaka jedna
od druge jače proširena. Na "Antunovo" postala je iz nekih rieči
sadašnjeg kanonika Fišera, što mi je nekoliko rieči na Antunovo 1884
kazivao. Marica je produžena, a izpuštene su te osobe iz Antunova.
Fišer onda naš duktor u sjemeništu, Mukica Trišler, moj učitelj
glasovira i Vincetić, s kojim sam onda dosta govorio o knjizi. U Marici
je nadporučnik Trbljanić iz Otoka, moje svagdanje družtvo iz potresnih
praznika, pa moj professor sa Vinkovačke gimnazije Mudrinić. A Seoska
je pripoviest skroz o Mudriniću i njegovoj sestri.
(Izvor: HR-NAĐ-KS;
Pismo J. Lovretića P. Matijeviću, Gradačac, 16.7.1943.)
1890
Lovretić u Đakovu - 1890
Lovretićevo plodno književno razdoblje započinje u
trenutku kada se seli u Đakovo, 1890.god. Tada je imenovan prebendarom
stolne crkve i ravnateljem biskupijske tiskare gdje djeluje sve do 22.
listopada 1902. god. U tom periodu dao je tiskati i nekoliko svojih
djela, 1891. god. Seosku pripoviest , pripovijest Ujak Perica Rajkov
objavljuje 1901. god. čija se tri originalna primjerka nalaze se samo u
Nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu. Djelo Pjesmice za
igru u kolu iz 1896. god. i dramu Klin se klinom izbija iz 1901.,
također su tiskana u biskupijskoj tiskari. Osim ovih tiskanih djela,
Lovretić tih godina objavljuje svoje pripovijetke, crtice i pjesme, u
brojnim časopisima: Vienac, Prosvjeta, Hrvatski list, Hrvatski branik,
Nada (Sarajevo), Domaće ognjište, Narodna obrana, Jeka od Osijeka,
Glasnik biskupije bosanske i srijemske i drugima. Veliku podršku i
pomoć imao je od svoje majke s kojom je napisao nekoliko pripovijesti;
Materina oporuka, Tri groba, Prvi put na žetvi, Uz prkos.
Biskup Strossmayer se je prije nego je odpustio Dra Novosela, nemilo
zabunio i mene preporučio Smičiklasu za člana Jugoslavenske akademije.
On je to više puta govorio, da sam ja to zaslužio, a ja sam to shvaćao
kao njegovu šalu, (…) Ja sam primio obadva lista i reknem biskupu:
Preuzvišeni! Ustupite mi obadva lista, a ja Vam kažem, da je meni veće
odlikovanje, što me je biskup Strossmajer preporučio za člana svoje
akademije, nego da me je akademija bez njegove preporuke imenovala. –
Ja ću ponudu gosp. Smičiklasa odbiti. To sam i učinio, (…)
(Izvor: HR-NAĐ-KS; Pismo J. Lovretića P. Matijeviću, Gradačac,
30.7.1943.)
1896
Pjesmice za igru u kolu - 1896
Godine 1896. izdao je Lovretić Pjesmice za igru u kolu,
odnosno, sedam tisuća stihova za kolo u narodnom duhu.
Spomenuo sam, da sam 1882. 21/9 slušao Evicu Matić u kolu gdje je
neprestano odpjevavala ljudima, momcima, ženama i djevojkama, pa sam ju
zapitao, odakle joj toliko obilje pjesama. A ona mi reče, da se sa
svojom drugom vježba, što bi mogle odgovoriti na koju pjesmicu ili njoj
sličnu. Zato ćete sada, milostiva gospodjo razumjeti i nekadašnje moje
pjesmice za igru i kola. Ima jih 7000. Prva hiljada su obične moje
pjesmice uz kolo, a ostalih 6 hiljada su većinom odgovori na pjesmice,
koje nisam tu spomenuo.
(Izvor: HR-NAĐ-KS; Pismo J. Lovretića M. Gabout, Čardak (Gradačac), 10.
1. 1946.)
1897
Otok. Narodni život i običaji - 1897
Godine 1897. izlazi prvi dio Lovretićeve monografije
Otok. Narodni život i običaji, u Zborniku za narodni život i običaje
južnih Slavena. Godine 1896….došli su Strossmajeru akademičari iz
Zagreba i zamoli mene kao već onda poznata folklorista, da napišem
radnju o svom Otoku. Ja sam to i učinio i njima poslao rukopis. Oni su
pol godine iza toga predali dru. Antunu Radiću uredničtvo Zbornika i on
je napisao svoju Osnovu, pa je proti dogovoru mojem sa akademijom
štampao u mojoj radnji, a 3 dielka moje radnje štampao je u novim
godištima, da pokaže, da sam se držao osnove. Tko zrelo promisli, može
znati, da to nije istina, jer nam je moja i njegova radnja zajedno
štampana, dakle nisam se nikako mogao osnovom poslužiti…
(Izvor: HR - NAĐ – KS, Pismo Josipa Lovretića Emeriku Gašiću, Gradačac
29. 6. 1943.)
1901
Ujak Perica Rajkov - 1901
Godine 1901. objavljuje veselu dramu Klin se klinom
izbija i pripovijest Ujak Perica Rajkov.
Jednom mi moja baka u Komletincima reče: Djed Pejakić je tvoj ujak.
Otac mu se zove Rajko. –
Ja skolim Pejakića pred Trifkovićevim dućanom, kraj gimnazije. Upitam
ga: Kako je ime otcu? On reče: Jakob. – Tako smo se rastali.Podulje iza
toga pri nekom sastanku reče mi on: - Pitao si me za mog otca. On je
Jakob, ali su ga zvali Rajko. Ja onda uskliknem: - E pa ti si moj ujak!
Tako smo od onda ostali kao rodjaci.
(Izvor: HR - NAĐ – KS, Pismo Josipa Lovretića Emeriku Gašiću, Gradačac
29. 4. 1928.)
Godine 1899. i 1901. Lovretić je pratio dr. AnđelkaVoršaka, đakovačkog
po¬moćnog biskupa, u vizitacijama po župama biskupije, prikaze tih
putovanja objavio je u biskupijskom Glasniku istih godina. Lovretić je
bio zadivljen bogatstvom narodnog izričaja, a svoje oduševljenje
izražava i u pismima koja je pisao brojnim korespondentima. Između
ostalog Pavlu Matijeviću je 1943. god. napisao: Prošao sam svu
biskupiju i vidio sve. Sve, što je unarodu vriedno je da se pobilježi.
( Izvor: HR – NAĐ – KS: Pismo J. Lovretića P. Matijeviću, Čardak, 16.7.
1943.)
Napominje kako bi se o tome mogle pisati knjige (...). Eto posla
za folkloriste...
( Izvor: HR – NAĐ – KS: Pismo J. Lovretića P.
Matijeviću, Čardak, 21.7. 1943.)
1902
Župa Gradište - 1902
Lovretić je tražio da mu bude dodijeljena župa, te ga
biskup 22. listo¬pada 1902. god. šalje u župu Gradište, gdje boravi sve
do svoga umirovljenja 16. kolovoza 1920. Sve do 1907.god. bi je
upraviteljem župe, kada je imenovan župnikom. U župi uvodi praksu česte
sv. Pričesti, a izradio je dva vlastita priručnika za Katekizam i
Bibliju. Sastavio je i oko 200 pjesmica u kojima je prepjevao pojedine
biblijske događaje. Vodio je računa oko liturgijskog ruha, a od
župljana je zahtijevao da se oblače u „narodno odijelo“, a ne
građansko, kada dolaze na Svete mise. To je vrijeme kada manje piše i
objavljuje, iako mu i tada izlazi nekoliko radova; Na dva stolca,
Odgovor na pitanje za sabiranje građe o glazbi, napose crkvenoj, te
Bilje. Otok u Slavoniji u Zbornik za narodni život i običaje južnih
Slavena 1917.god., kao brojne pjesme u kalendaru Jeka od Osijeka, od
1918. do 1920. god.
Prvih 8 godina župnikovanja u Gradištu brinuo sam se samo za crkvu i za
narod uzporedo sa crkvom. Od godine 1910 počeo sam pisati pjesme
veličine 20-30 stihova skroz na skroz narodopisnog sadržaja, a jer su
to svjetlopisi mladenačkog života u Slavoniji, a ja naumio, da završim
svoj život u samostanu, uništio sam jih, kad sam preselio u Čardak.
Tako je propalo 2500 pjesama, koje su daleko veće cijene nego sav moj
književnički rad, jer one su u stihovima nastavile ono pričanje, koje
sam ja pisao uzporedo sa opisivanjem života u Zborniku. S njima je
propala i 225 pjesama za potrebe crkvene.
(Izvor: Hr - NAĐ – KS; Pismo Josipa Lovretića Stjepanu Bäuerleinu,
Čardak, 8. 3. 1948.)
1920
Samostan Dolorosa – Čardak - 1920
„Najveći dio svog aktivnog svećeničkog života Josip
Lovretić proveo je kao župnik u Gradištu (1902. – 1920.). Potičući
župljane da njeguju izvorno narodno blago, napose popijevku i nošnju,
Lovretić je dao u (zlato)vezu izraditi brojne misnice i plašteve. Na
žalost, neki njegovi nas-ljednici na župi većinu su toga blaga ili
prepustili uništenju ili ih sami uništili. U Biskupiji se tada o
Lovretićevu pastoralnom radu mnogo pripovijedalo. Na temelju tih priča
hrvatski je književnik Antun Matasović u četvrtom dijelu svoje
tetralogije, pod naslovom «Crno kraljevstvo», opisao Lovretića kao
župnika čudaka, gotovo zanesenjaka koji je maltretirao svoje vjernike.
Taj je roman povrijedio Lovretića, i on se gotovo u svim svojim pismima
osvrće na objede i klevete na račun njegove župničke službe. Josip
Lovretić se razočaran nad postupkom svojih vjernika sa svojom majkom
povukao u mirovinu. Otišao je u Bosnu, u Čardak, u samostan sestara
Služavki Maloga Isusa, zvan «Doloroza». Tu je živio punih 28 godina,
osamljen, gotovo od svih zaboravljen, nikad ne izlazeći iz svoje sobe,
prebirući uspomene iz svoje mladosti i svećeničkog života“ (Izvor:
Marin Srakić, Predgovor, u: Mirko Martinović, Željko Batarilović, Josip
Lovretić – prilozi za biografiju, Otok, 2015.)
Nakon umirovljenja odlazi u samostan Dolorosa sestara Služavki malog
Isusa, u Čardak. Samostanu je predao svoju imovinu, a on i majka
boravili su tamo sve do njezine smrti 1931., odnosno, on, do konca
života 27. listopada 1948. god. U samostanu je Lovretić sestrama bio
misnik i ispovjednik, a kroz cijelo vrijeme boravka pisao je narodne
pjesme. U to vrijeme napisana su i njegova brojna pisma koja u većini
sadrže i njegove pjesme. Dopisivao se sa svojim nećakom Emerikom
Gašićem, Pavlom Matijevićem, Marijom Goubot (s njom i njezinom obitelji
je prijateljevao dok je boravio u Ɖakovu), sa Stjepanom Bäuerleinom,
tada profesorom u đakovačkom Sjemeništu, Matom Budišić, Matom Filipović
i drugima. Do početka 40-tih godina, objavljuje pjesme, pripovijesti i
crtice iz narodnog života, uglavnom u Hrvatskom listu. Sam u nekoliko
navrata navodi kako opada interes za narodno blago i običaje pa se ta
vrsta radova sve manje objavljuje.
1946
Emerik Gašić objavio je Lovretićeve Crtice i pripovijesti iz narodnog života. - 1946
1948
Lovretićev pokop - 1948
Dana 27. listopada 1948. preminuo je u samostanu
Dolorosa kod Modriča u Bosni preč. g. Josip Lovretić, zač.
konzistorijalac i umirovljeni župnik župe Gradište, dijamantni
jubilarac, proviđen u Sakramentima umirućih u 62. godini misništva i
84. godini života. Lovretić je sahranje na samostanskom groblju.
2015
Skup u Otoku povodom 150. obljetnice Lovretićeva rođenja - 2015
Grad Otok, Područni centar Instituta Pilar u Vukovaru,
Centar za znanstveni radu HAZU u Vinkovcima, Gradski muzej Vinkovci i
Đakovačko-osječka nadbiskupija, organizirali su znanstveni skup “Josip
Lovretić (1865. – 1948.). Jedno stoljeće poslije”.
Izvor: Institut Ivo Pilar LINK
2017
Josip Lovretić, emisija pučke i predajne kulture - 2017
Predstavljanje Zbornika radova sa Znanstvenog skupa
Josip Lovretić (1865.-1948.),jedno stoljeće poslije, u povodu 150.
obljetnice rođenja održano je u Otoku, u Gradskoj vijećnici.U
predstavljanju Zbornika sudjelovali su znanstvenici i kulturni
djelatnici znanstvenih i kulturnih ustanova Vukovarsko-srijemske
županije i Republike Hrvatske.
Prikazan je dokumentarni film Josip Lovretić, u produkciji HRT-a.
Izvor: LINK
LINK FILMA
2018
Tribina i predavanje u povodu 70. obljetnice smrti Josipa Lovretića - 2018
Centar za znanstveni rad HAZU u Vinkovcima priredio
tribinu posvećenu Josipu Lovretiću, u povodu 70. obljetnice smrti. KBF
u Đakovu, HAZU u Đakovu i Društvo hrvatskih književnika iz Zagreba
organizirali prigodno predavanje.
Izvor: LINK
